Da li se projekat menja iz godine u godinu?
Da i ne. Neki procesi toliko dugo traju da smo ih dovoljno unapredili da sada funkcionišu bez problema. Poboljšali smo rad tima i reklo bi se da nema ništa što bi nas iznenadilo, a sa čim se već nismo suočili ranije. S druge strane, svake godine imamo nove izazove, ne toliko u timu koliko u procesu izvršavanja. Očigledno je da postoje i svakodnevne promene za koje se pripremamo, što je tokom sedam godina postala vrsta lekcije koju smo naučili, tako da znamo kako da se bavimo poslom ubuduće.
Da li još uvek uživate posle svih ovih godina? Šta dobijate od projekta?
Volim da radim sa mladim ljudima, inače ne bih ovde predavao. Naravno da uživam. I meni je izazov i želim svake godine da budemo bolji od prethodnih godina. Takođe volim da gledam promene: u na početku imamo školski tim koji želi da uči i napreduje kako bi napravio neku vrstu automobila. Uostalom, oni su tim mladih ljudi punih samopouzdanja, koji žele da se predstave i dobiju podršku za svoje ideje, koji izazivaju jedni druge, planiraju, poboljšavaju, pronalaze kompromise i prilagođavaju se drugima. Projekat ne traje toliko dugo, pa je promena kako se razvijaju sve primetnija.
Koji je najteži deo projekta?
Nadgledanje komunikacije sa timom kako bi svi imali na raspolaganju sve potrebne informacije. To se često ne dešava, a mentori treba da budu u mogućnosti da to garantuju i da pomognu studentima da odaberu pravi put. Takođe, posmatramo kakva je uloga članova u timu, a zatim dugo razmišljamo i planiramo koga od dvadeset članova tima treba da izaberemo za konačnu prezentaciju, jer svi daju određen doprinos. Moramo dobro da razmislimo koga da izaberemo za koju ulogu, tako da oni to vide kao priznanje za njihov naporan rad.
Želeo bih da istaknem još jednu stvar, a to je da nastavnici igraju apsolutno važnu ulogu u projektu. Oni kreiraju automobil zajedno sa učenicima. Takođe, nastavnici su prvi kritičari koji kažu šta je dobra ideja, a šta nije i koji učenicima daju povratne informacije.